Pripremila: Zvjezdana Roginić, bacc.med.techn.

Problem ovisnosti i zlouporaba psihoaktivnih tvari  jedan je od većih problema današnjeg suvremenog svijeta čije se posljedice odražavaju na pojedincu, obitelji i cijelom društvu. Štetno djelovanje  droga ostavlja posljedice na cjelokupnu osobu ali i na njeno okruženje.

U svijetu, kao i u Hrvatskoj, ulažu se veliki napori raznih stručnjaka kao i velika financijska sredstva za suzbijanje ilegalne trgovine droga i raznih programa prevencije. Unatoč svemu tomu nisu se još uvijek postigli zadovoljavajući rezultati koji bi govorili u korist smanjenja ovisnosti i zloporabe sredstava ovisnosti.

U Hrvatskoj se zbog zlouporabe psihoaktivnih droga u zdravstvenom sustavu godišnje liječi oko 7.500 osoba. Tijekom 2012. godine registrirano je 7.855 osoba liječenih zbog ovisnosti o psihoaktivnim drogama od kojih je 1.120 osoba bilo po prvi puta na liječenju. Najveći broj ukupno registriranih ovisnika (oko 80%) na liječenju je zbog zlouporabe opijata.[1]

Mladi ljudi imaju razne razloge ulaska u svijet droge. Često se to događa zbog vlastitih psihičkih problema kojih nisu ni sami svjesni, zbog znatiželje, zbog osjećaja nezadovoljstva ili manje vrijednosti, zbog želje za pripadanjem određenom društvu i drugi razlozi.

Nakon mnogih godina provedenih u svijetu droge većini se javi želja za vraćanjem u život kojeg su imali prije doticaja s drogama. No taj put je dugotrajan, težak i bolan ne samo za njih već i za njihove obitelji i okolinu, koja je stvorila stav prema ovisniku i unaprijed osudila njegovo ponašanje. Time se ovisnik još teže nosi s novonastalim posljedicama i povratak u normalni život za njega je još teži.

Ovisnost

Ovisnost je psihičko stanje, a katkad i fizičko koje nastaje zbog međudjelovanja organizma i droge, karakterizirano je ponašanjem i drugim promjenama koje uvijek uključuju neodoljivu unutarnju prisilu da se unatoč spoznaji o štetnim posljedicama (gubitak kontrole) nastavi s uzimanjem određene droge, bilo radi izazivanja njenih poželjnih učinaka, bilo radi izbjegavanja patnje koje će se razviti (apstinencijska kriza) ako se s uzimanjem droga prekine.[2]

Kriteriji za ovisnost su:

a) Tolerancija određena na temelju potrebe za značajno većim količinama psihoaktivne tvari kako bi se postigao željeni učinak ili značajno smanjenje učinka iako se i dalje uzima ista količina psihoaktivne tvari;

b) Sustezanje koje se javlja kao sindrom sustezanja od psihoaktivnih tvari ili ako je uzeta ista ili slična tvar kako bi se ublažili simptomi sustezanja;

c) Psihoaktivna tvar često se uzima u većim količinama ili tijekom dužeg razdoblja;

d) Prisutna su neuspješna nastojanja da se smanji ili kontrolira uzimanje psihoaktivne tvari;

e) Najveći dio vremena provodi se u aktivnostima vezanim uz nabavu psihoaktivne tvari;

f) Prekidaju se važne društvene, poslovne ili rekreativne aktivnosti zbog upotrebe psihoaktivne tvari;

g) Psihoaktivna tvar se nastavlja uzimati usprkos spoznaja o njenoj štetnosti.

Pojmovi vezani za ovisnost:

Fizička ovisnost je izazvana stalnim uzimanjem droga, koje ako bi se droga prestala uzimati za posljedicu imalo apstinencijsku krizu sa fizičkim simptomima ovisnosti kao distrofično ponašanje, povraćanje, mišićna slabost, suzenje očiju, širenje zjenica, znojenje, dijareja i groznica.

Psihička ovisnost je promijenjeno psihičko stanje nastalo kao posljedica konzumacije droga. Karakterizira ga jaka potreba za ponovnim uzimanjem droga. Simptomi su: pojačana napetost, umor, nemir, razdražljivost, osjećaj praznine , nesanica i depresija.

Tolerancija je stanje organizma nastalo uslijed dugotrajne konzumacije droga pri čemu je za isti učinak potrebna sve veća količina droge.

Apstinencijska kriza predstavlja skup simptoma koji se javljaju usred prestanka djelovanja sredstva ovisnosti

Proces zdravstvene njege u psihijatriji

Osnovna načela zdravstvene njege u psihijatriju su: holistički pristup, poštivanje jedinstvenosti ljudskog bića, osiguranje privatnosti, poštivanje dostojanstva, terapijska komunikacija, bezuvjetno prihvaćanje pacijenta, njegovo uključivanje te pomoć pri učinkovitoj prilagodbi.

Holistički pristup podrazumijeva pacijenta kao jedinstveno biće u svom socijalnom i kulturnom okruženju. Svaki čovjek ima potrebe koje u bolesti ne može u potpunosti ispuniti. Osim fizioloških potreba postoje i one za sigurnošću, samopoštovanjem i samoaktualizacijom.

Jedinstvenost ljudskog bića podrazumijeva prihvaćanje pacijenta onakvog kakav on zapravo i jest, sa svim svojim posebnostima.

Terapijska komunikacija trebala bi biti profesionalna i usmjerena na ispunjenje bolesnikovih potreba, bez osuđivanja i kritiziranja.

Bezuvjetno prihvaćanje podrazumijeva prihvaćanje pacijenta bez obzira na njegovu društvenu, vjersku ili rasnu pripadnost. Njegovo uključivanje zbači pomoć u postizanju samostalnosti za rješavanje problema ili da se što bolje i spremnije suoči s novonastalom situacijom

Sestrinske dijagnoze kod ovisnika u apstinencijskoj krizi 

Bol u svezi s apstinencijskom krizom

Dijareja u svezi s apstinencijskom krizom

Nesanica u svezi s apstinencijskom krizom

Agresivnost u svezi apstinencijskom krizom

Žudnja za sredstvima ovisnosti u svezi s apstinencijskom krizom

Gubitak apetita u svezi s apstinencijskom krizom

Bezvoljnost i nezainteresiranost u svezi s apstinencijskom krizom

Psihički nemir u svezi apstinencijskom krizom

Zbrinjavanje pacijenta u apstinencijskoj krizi u okviru centralnog hitnog prijema (CHP)

Zbrinjavanje pacijenata u apstinencijskoj krizi u sklopu CHP-a kompleksan je postupak koji prije svega polazi od trijaže tj. svrstavanja pacijenta u odgovarajuću trijažnu kategoriju s obzirom na njegovo trenutno stanje i tegobe.

Po dolasku takvog pacijenta na šalter treba najprije obratiti pažnju na pacijentov vanjski izgled te na ponašanje koje najčešće odaje njegovo psihičko stanje koje uvelike utječe na trijažnu kategoriju. Potom se pristupa trijaži po ABCD postupku koji  se temelji na procjeni dišnog puta, disanja, cirkulaciji te stanja kože i sluznica. Obzirom da se tu najčešće radi o dugogodišnjim opijatskim ovisnicima, valja biti brz i spretan jer sama priroda njihove bolesti ne trpi dugo čekanje. Oni su najčešće nervozni, agresivni i hoću uvijek biti prvi. Kako ovisnici koji su u apstinencijskoj krizi najčešće imaju šarolike tegobe, kao što su jak psihomotorni nemir, suicidalne misli, agresija, valja pristupiti brzo i odlučno kako bi spriječili daljnju progresiju tih tegoba koje mogu biti naročiti ozbiljne.

Obzirom na sve navedeno takav pacijent se prema ATS ljestvici svrstava u trijažnu kategoriju 2 te bi trebao biti pregledan od strane liječnika unutar 10 min. Bez obzira na trijažnu kategoriju, sestrinske intervencije počinju odmah. Po smještaju bolesnika u krevet uspostavlja se venski put, uzima krv za laboratorijsku analizu te ga se priključuje na monitor i po odredbi liječnika primjenjuju lijekovi. Takvog pacijenta treba dalje pratiti te u slučaju naše ugroženosti ili ugroženosti zdravstvenog osoblja i drugih pacijenata i uz dozvolu i potpis liječnika pristupa se humanoj fiksaciji.

Pacijent u apstinencijskoj krizi zahtijeva stalni nadzor vitalnih funkcija i stanja svijesti te najčešće biva hospitaliziran u Jedinicu intenzivnog liječenja gdje se nastavlja postupak njegovog zbrinjavanja.

 ZAKLJUČAK

Medicinska sestra čini neizostavan dio tima koji skrbi za ovisnike, što od nje zahtjeva visoko obrazovanje, odgovornost i spremnost pravovremenog reagiranja. Uloga medicinske sestre u fazi apstinencijske krize ovisnika iznimno je važna, jer upravo u toj fazi oni prolaze teško razdoblje koje donosi niz fizičkih i psihičkih problema. U toj fazi medicinska sestra je jedini zdravstveni  djelatnik koji s ovisnikom provodi 24 sata na dan te tako ona prva primjećuje probleme koji se javljaju i na njih treba znati adekvatno i pravovremeno reagirati. Upravo zbog toga naglasak je na stalnoj edukaciji medicinskih sestara čiji zadatak je pomoći ovisniku u fizičkim i psihičkim problemima adekvatnim sestrinskim intervencijama  kroz period apstinencijske krize, a pomoći mogu samo ako imaju potrebno znanje.

LITERATURA