Klinika za psihijatriju ugledna je psihijatrijska ustanova i jedan od najstarijih psihijatrijskih odjela pri Kliničkoj bolnici Sestara Milosrdnica. Osnovana je 1939. Već tada se radilo po najsuvremenijim Europskim metodama izmiješanim sa tradicijom i kulturom našeg podneblja.

Okvire današnje moderne psihijatrije uveo je prof. dr. Vladimir Hudolin, koji ukida liječenje inzulinskim komama i ostvaruje koncept „otvorenih vrata“ time uvodi socijalnu psihijatriju, a ne kao do tada smještaje bolesnika u zatvorene krevete – kaveze.

Kako je psihijatrija imala svoje razvojne faze, tako je i sestrinstvo poprimalo oblike konceptualno vezane uz sam razvoj sestrinstva i psihijatrije. Duševna bolest je ekološki, interakcijski i multidimenzionalni problem. Današnja sestra mora zadovoljiti zahtjeve moderne psihijatrije. Mora imati veliko znanje iz opće medicine i neizmjerno znanje iz kliničke psihijatrije, psihofarmakologije, biofarmakologije, psihodinamike, psihopatologije vezane uz prekomjerno konzumiranje alkoholnih pića,  uzimanje sredstava ovisnosti. Ona mora znati prepoznati psihopatologiju određenih simptoma. Ona je uz bolesnika 24h i svojim ustrajnim i nesebičnim radom stiče neizmjerno povjerenje pacijenta, njegove obitelji, rodbine i prijatelja. Jednostavno, svojim načinom rada obavlja svakodnevne osnovne obveze oko bolesnika. Naši bolesnici su često stigmatizirani tako da mora svojim radom djelovati i edukativno. Također obavlja i klasičnu sestrinsku njegu, te potiče bolesnika kako bi postao čim prije samostalniji i resocijaliziran.

Naravno, radi i u terapijskom timu gdje je njezina uloga dosta prepoznatljiva. Od nje se zahtjeva da bude što obrazovanija, educiranija sa velikim iskustvom. Sudjeluje i u znanstveno istraživačkom radu. Sestra mora biti prilagodljiva pacijentu i njegovim simptomima bolesti, nadasve profesionalna i elokventna.

Klinika za psihijatriju ima ukupno 60 bolesničkih kreveta, a 55 medicinskih sestara i jednog medicinskog tehničara. Od toga jedna medicinska sestra je diplomirana medicinska sestra, 20 sestara su prvostupnice sestrinstva, a 35 sestara su medicinske sestre sa srednjom stručnom spremom.

Ustroj odjela:

• ODJEL ZA BIOLOGIJSKU PSIHIJATRIJU I INTENZIVNO LIJEČENJE
• Odsjek za shizofreniju i psihotične poremećaje

• Odsjek za afektivne i anksiozne poremećaje
• Odsjek za pojačani nadzor i intenzivno liječenje
• Jedinica za forenzičku psihijatriju

• Jedinica za psihosocijalnu dijagnostiku
• Jedinica za psihijatrijsku genetiku
• Jedinica za psihoendokrinologiju
• Jedinica za parcijalnu hospitalizaciju
• Ordinacija za konzultativno – suradnju i psihosomatsku medicine

ZAVOD ZA ALKOHOLIZAM I DRUGE OVISNOSTI

• ODJEL ZA ALKOHOLIZAM

• Odsjek za afektivne poremećaje udružene sa alkoholizmom
• Odsjek za žene ovisnice o alkoholu
• Odsjek za pojačani nadzor i intenzivno liječenje
• ODJEL OVISNOSTI O DROGAMA

• Odsjek za pojačani nadzor i intenzivno liječenje
• Jedinica za izvanbolničko liječenje ovisnosti o drogama
• Jedinica za parcijalnu hospitalizaciju

POLIKLINIKA

• Ambulanta za hitnu psihijatriju
• Psihoterapijska ambulanta I
• Psihoterapijska ambulanta II
• Psihologijska ambulanta
• Socijalna psihijatrija
• Ovisnost o alkoholu
• Ovisnost o drugim psihoaktivnim sredstvima

• Psihoonkološka ambulanta
• Forenzička psihijatrija

DNEVNA BOLNICA KLINIKE

REFERENTNI CENTRI

• Referentni centar Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi za alkoholizam
• Referentni centar Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi za ovisnosti o drogama
• Referentni centar Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi za konzultativnu psihijatriju

Sestrinska skrb odjela za intezivno liječenje pri Zavodu za biologijsku psihijatriju

Sestrinska skrb veoma je značajna. To je prvenstveno briga oko bolesnika za zadovoljenjem njegovih primarnih potreba kao i kontrola i davanje psihofarmakoloških lijekova. S obzirom da su tu bolesnici smješteni čak i oni koji nisu motivirani ostati, njih kao i ostale bolesnike medicinske sestre moraju nadgledati 24h, jer bolesnici mogu biti nepredvidivi, sa vidnim i slušnim halucinacijama, visoko riznični za suicid, visokog stupnja anksioznosti, dezorijentirani u prostoru i vremenu, prema sebi i drugima. Sestra će svojim iskustvom prepoznati promjene bolesnikovog ponašanja. Ne postoje standardizirani postupci u radu sa bolesnikom, već se oni moraju prilagođavati i modificirati sukladno trenutnim potrebama samog bolesnika. Osim temeljnih znanja iz područja zdravstvene njege, psihijatrijska sestra mora posjedovati i specifična znanja o somatskim bolestima, koje će implementirati u svoj radi i pružiti bolesniku najbolju moguću skrb.

 

Svaku promjenu sestra bilježi u sestrinsku dokumentaciju, važno je da kroz svoj rad s bolesnikom dobije uvid u zdravstveno stanje.

Sestrinska skrb odjela za biologijsku psihijatriju i psihofarmakologiju – Odjel

Po stabilizaciji stanja bolesnik se uključuje u terapijske aktivnosti kroz grupni i individualni rad, a sestra ga educira o metodama kako prepoznati stresne situacije I kako se nositi sa njima, kako poboljšati komunikaciju s drugim ljudima, kako se izboriti za sebe I kako općenito organizirati život.

Sestra kroz razgovor s bolesnikom, stiče razumijevanje i povjerenje. Bolesniku postavlja jasna pravila, nudi mu podršku I sprečava izolaciju. Pomaže bolesnicima pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti, nadzire uzimanje lijekova pomaže pri razvijanju adaptivnih metoda, suočavanja sa stresom. Bolesnik se u fazi stabilizacije zdravstvenog stanja uključuje u grupni rad, te se provodi psihoedukacija, psihoterapija gdje sestra aktivno sudjeluje u timskom radu.

Ordinacija za konzultativno – suradnju I psihosomatsku medicine

Zdravstvena njega u konzultativno-suradnoj psihijatriji  predstavlja sestrinsku skrb za psihijatrijskog bolesnika  koji se liječi na somatskom odjelu, a kojom se sanira, povezuje i zbrinjava, kako psihičko, tako i tjelesno zdravstveno stanje kako bi sve potrebe bolesnika bile u potpunosti zadovoljene. Sestrinska skrb pritom se temelji na načelima holističkog, individualiziranog i bio/psiho/socijalnog pristupa što znači da se bolesnika zbrinjava i prihvaća kao jedinku za sebe, uvažavajući sve njegove specifičnosti i potrebe. Interdisciplinarni način zbrinjavanja bolesnika  omogućuje sestri u konzultativnoj psihijatriji i njezinom timu da budu uključeni u liječenje primarno tjelesnih bolesti. Takav način zbrinjavanja  dovodi do bržeg uspostavljanja remisije bolesti, te potvrđuje da se duša i tijelo ipak ne mogu  promatrati odvojeno. Osnova rada konzultativne psihijatrije je izgradnja veza između psihijatrije i somatske medicine s ciljem stvaranja bio/psiho/socijalnog pristupa u liječenju. Konzultativna psihijatrija uključuje klinički rad, edukaciju i istraživanje na polju stvaranja veza između psihijatrije i somatske medicine. Stoga se kao takva  može  promatrati kao primjena psihosomatskog pristupa, ali i kao konstitutivni i integralni dio psihosomatske medicine.

 

Kompetencije medicinske sestre u Konzultativno – suradnoj psihijatriji

S obzirom da su izazovi sestrinske skrbi s kojima se susrećemo u svakodnevnom radu u konzultativnoj psihijatriji izuzetno zahtjevni, nužno je da sestra ima razvijene određene kompetencije. Stoga su aktivnosti i edukacija sestre u konzultativnoj psihijatriji i usmjerene ka tom cilju. Kompetencije su usmjerene pružanju klinički sigurne i kvalitetne sestrinske skrbi, autonomnom djelovanju, kritičkom razmišljanju,  evaluaciji svojih sestrinska znanja, učinkovitom djelovanju i komunikaciji unutar interdisciplinarnog tima. Intervencije koje pružamo moraju biti utemeljene na znanju i najnovijim istraživanjima, te usklađene sa standardima sestrinske profesije i skrbi uz provođenje zdravstvene njege prema kliničkim smjernicama. Kompetencije sestre odnose se na stručnu  procjenu psihičkog, ali i fizičkog zdravstvenog stanja bolesnika kako bi se provela kvalitetna sestrinska skrb.

Rad sa psihijatrijskim bolesnicima , bolesnicima koji boluju od psihosomatskih bolesti, pa tako i sa ovisnicima o alkoholu ili drogama, je dugotrajan proces koji od psihijatrijske sestre zahtijeva visoku motiviranost, strpljivost, specifično stručno obrazovanje i iskustvo uz razvijanje terapijskog odnosa kroz komunikaciju s bolesnikom i njegovom obitelji.

Uspješnost sestrinske skrbi uključuje razumijevanje  ljudskog ponašanja, poznavanje psihijatrijskih  sestrinskih principa, permanentnost i sposobnost prilagodbe  na različite funkcije i zahtjeve sestrinske uloge u svrhu dobrobiti pacijenta kao i  pažljivu upotrebu  komunikacijskih vještina  i otvorenost za pacijentove  osjećaje i stavove. Sestra u svom radu istražuje jedinstvene, prema pacijentu usmjerene terapijske odnose uz primjenu znanja psihijatrijske njege, tjelesnog zdravlja, psihosocijalnog blagostanja uz stalnu implementaciju holističkog pristupa pacijentu. Potrebno stalno usavršavanje i edukacija  usmjerava nas kako najučinkovitije primijeniti svoje sestrinsko znanje u daljnjem radu i postizanju zamijećenih postignuća iz područja psihijatrije i psihijatrijske zdravstvene njege.

Zavod za alkoholizam i druge ovisnosti – Odjel za alkoholizam

Po prijemu na odjel alkoholizma, započinje uzimanje sestrinske anamneze ili samo nadopuna podataka o bolesniku,  uz  intervju, odnosno razgovor medicinske sestre s bolesnikom o tome što ga je navelo da potraži pomoć i koje su njegove poteškoće i problemi vezani uz njegovu bolest. Slijedi razgovor o njegovoj primarnoj obitelji, školovanju, profesionalnoj aktivnosti, te sadašnjoj obitelji uz uzimanje podataka kako od bolesnika , tako i od članova obitelji o njegovim ranijim zdravstvenim i psihičkim poteškoćama i problemima, počecima pijenja alkoholnih pića i trajanju same ovisnosti, te obiteljskim, radnim i zdravstvenim problemima koje bolesnik imala koji su nastali kao posljedica dugotrajnog i prekomjernog pijenja alkohola.

Dalje kroz razgovor, sestra će objasniti bolesniku ukratko način rada odjela, tijekom liječenja ovisnosti o alkoholu, te kompetencije i ulogu sestre u provođenju intervencija  iz područja zdravstvene njege. Važno je da se bolesniku dati kratke i jasne upute i objašnjenja o načinu liječenja, smiriti ga kroz razgovor, izbjegavati otvorenu konfrontaciju, prići bolesniku smireno sa zaštitničkim, a ne optužujućim stavom, govoriti tiho, mirno i sigurno, te odgovarati kratko na bolesnikova pitanja. Nužno je razviti pozitivan interpersonalni odnos s bolesnikom uz uspostavu povjerenja između sestre i bolesnika, kroz  prihvaćanje i uvažavanje njegovog mišljenja i dostojanstva, a uz miran i siguran stav pomoći bolesniku da prevlada eventualni strah.

I dalje slijedi kontinuirani nadzor i opservacija nad bolesnikom uz  vođenje sestrinske dokumentacije kao jedan specifičan i fleksibilan plan sestrinske skrbi koji se bazira na razumijevanju specifičnih bolesnikovih potreba i ponašanja. Također su nužni postupci psihološke podrške bolesniku uz holistički pristup i stvaranje terapijskog okruženja.

Potrebno je motivirati bolesnika na aktivno uključivanje u sve radnje vezane uz brigu za svoje fiziološke potrebe, uz učenje određenih navika, te osigurati dovoljno vremena za razgovor.

Neophodna je empatija i strpljivost sestre koja će pokazati stvaran interes za bolesnikove probleme, te mu pružiti priliku za verbalizaciju svih nakupljenih emocija i potaknuti ga i ohrabriti na otvoreni razgovor o svom problemu vezanim uz prekomjerno pijenje.

Sestra na odjelu vrši primjenu propisane psihofarmakoterapije, prati proces spavanja bolesnika, te evidentira sve moguće nuspojave psihofarmakoterapije.

Medicinska sestra je glavni pokretač motivacije bolesnika za aktivno uključivanje u proces rada terapijske zajednice i grupne terapije. Kroz rad u terapijskoj zajednici, bolesniku se nastoji  vratiti želja za životom, potiče se samopoštovanje i samopouzdanje, te mu se pomaže da se što prije uključi u aktivnosti svakodnevnog života i razvije osobne realne ciljeve. Važno je pažljivo slušati i uvažavati iznošenje bolesnikovih ideja i doživljavanja, te uključiti i ostale bolesnike iz grupe u zajedničku raspravu.

Sestra mora poticati komunikaciju među bolesnicima kako bi izmjenjivali vlastita iskustva o bolesti i zajednički se oslobodili straha. Zajedno s bolesnikom može napraviti plan dnevnih aktivnosti, te ga poticati na razne društvene aktivnosti (okupacijska terapija-hobiji, TV, šetnje u krugu klinike, posjete, društvene igre, čitanje knjiga i slično), a bolesnika pohvaliti  za napredak.

 PRISTUP OVISNICIMA O ALKOHOLU U OKVIRU RESOCIJALIZACIJE

Resocijalizacija bolesnika i njegove  obitelji odvija se kroz:

• Terapijsku zajednicu
• Edukaciju bolesnika o svojoj bolesti
• Grupno-terapijski rad
• Obiteljsku terapiju
• Klubove liječenih alkoholičara

Jedna od glavnih uloga medicinske sestre također je i resocijalizacija ovisnika o alkoholu koja uključuje niz postupaka i kompetencija nužnih u cjelovitom zbrinjavanju bolesnika.

Socijalizacija je složen proces izgrađivanja osobnosti koji započinje već u djetinjstvu, uz razvijanje sposobnosti prilagođavanja za život u društvu. To je permanentan proces u kojem svaki stupanj života i interpersonalnih i socijalnih odnosa zahtijeva nove socijalne i psihološke prilagodbe.

Med. Sestra ima važnu ulogu i u edukaciji ovisnika o alkoholu kako bi bolesnici stekli određene spoznaje i usvojili znanja o svojoj bolesti, a koja su temelj za njihovu resocijalizaciju.

Utvrdivši da je ovisnost o alkoholu i obiteljska bolest, koja se još tumači i kao bolest poremećenih obiteljskih interakcija i uloga, možemo još reći da su u bračno-obiteljskim odnosima najviše poremećeni osnovni elementi kao što su: komunikacija, emocionalni odnosi i obiteljske uloge. Određenjem alkoholizma kao obiteljske bolesti, uz ostale metode liječenja, najnužnija je u liječenju alkoholizma, ali i u njegovoj prevenciji, upravo obiteljska terapiju tom procesu važnu ulogu ima educirana medicinska sestra-obiteljski terapeut. Ona je ravnopravan član alkohološkog tima i njezin rad započinje već pri prvom susretu s bolesnikom i njegovom obitelji. Upravo o tom susretu i ovisi učvršćivanje motivacije za predstojeću terapiju. Bolesnik i njegova obitelj moraju u svom budućem terapeutu osjetiti zainteresiranost za njihove probleme bez osuđivanja. Sestra-terapeut time preuzima veliku odgovornost na sebe što od nje zahtijeva kvalitetnu educiranost, emocionalnu zrelost i dugogodišnje iskustvo.

Cilj takve obiteljske terapije je zajedničko dobro tj. omogućiti obitelji da živi u skladu sa svojim mogućnostima, ojača svoj potencijal  i postane sposobna prebroditi sve krize i prihvatiti promjene koje sa sobom donose i stresove, a sve to bez “pomoći” alkohola.

Također je cilj i određivanje jasnih uloga u obitelji, uspostavljanje njezine funkcionalnosti, te drugačiji način života uz saniranje bolesnog člana i uspostava ravnoteže poremećenih odnosa.

Svi članovi obitelji mogu kroz terapiju doći do uvida koliku odgovornost snose sami za nastalo stanje i to postupno mijenjati na način da stvaraju potpuno novi odnos.

Na obiteljskoj terapiji radi se na svim razinama odnosa i nemogućnosti funkcioniranja obiteljima osobito odnosa bračnih partnera uz slabe uvjete za odgoj djece i manjkave roditeljske uloge. Da bi se uklonila sva ta simptomatologija potrebno je uložiti puno truda. Rezultat tog rada vraća brak u funkciju, zadovoljstvo bračnih partnera, pojačava njihovo odgovornije roditeljstvo i sigurnost djece u roditeljskom domu.

Dobro odrađena obiteljska terapija osigurava prekid pijenja u obitelji, što posebno naglašava preventivnu ulogu obiteljske terapije za njihovu djecu da i ona ne postanu ovisnici o alkoholu u budućnosti, te se upravo na taj način prevenira generacijski prijenos alkoholizma.

Obiteljska terapija održava se jednom tjedno u poslijepodnevnim satima i traje do godinu dana, ali može trajati i puno duže. Članovi obitelji odlaze iz grupe kad osjete sigurnost da uz pomoć klubova liječenih alkoholičara nastave rehabilitaciju.

Odjel ovisnosti o drogama

Zdravstvena njega ovisnika u detoksifikacijskom programu podrazumijeva dvadeset četvero satnu skrb za pacijenta za koje  se općenito smatra da su jedni od  najzahtjevnijih  u populaciji pacijenata. Obzirom na tu činjenicu, medicinske sestre imaju vrlo zahtjevnu i složenu ulogu u provođenju zdravstvene skrbi, pri čem je  poželjno  da imaju veće životno i radno iskustvo kako bi imale pod kontrolom ovisnika i sva  stanja kroz koja prolazi u detoksu, naročito mogućnost manipulativnosti  kojoj je sklona većina ovisnika. U radu s ovisnicima medicinske sestre provode opće i specifične intervencije. Nakon prikupljenih općih podataka i procjene stanja dobivamo osnovni uvid za postavljanje sestrinskih dijagnoza i plan zdravstvene njege. Prva 24 sata su najzahtjevnija i najrizičnija za razvoj psihičkih i tjelesnih komplikacija pošto najveći broj ovisnika dolazi loše pripremljen. To podrazumijeva prisustvo raznih psihoaktivnih sredstava kao i veću količinu lijekova nego što je ordinirana. Testiranje urina na psihoaktivna sredstva se radi odmah po prijemu, ali je problem što dobivamo samo kvalitativan a ne i kvantitativan  rezultat prisutnih sredstava, što povećava nepredvidivost razvoja pogoršanja psihičkog i tjelesnog stanja sve do životne ugroženosti. Stoga je u prva dvadeset četiri sata potreban stalni nadzor i intenzivna skrb za bolesnika. Osim toga,  ciljevi su im  često nerealni, a prihvaćanje procjene stručnog  tima   teško prihvaćaju ili uopće ne prihvaćaju. Zapravo, mnogi ovisnici žele u kratko vrijeme  potpuni detoks velikih količina opijata i drugih psihoaktivnih sredstava čime ugrožavaju svoje fizičko i psihičko zdravlje ali i stabilnost cijele grupe pacijenata jer negativizam i nezadovoljstvo prenose na ostale ovisnike. U tome  okviru je i zadatak cijeloga tima , brinuti o zdravlju svakog pojedinca , ali i o odnosima unutar grupe ovisnika.

PRIPREMA ZA OTPUST

Posljednjih nekoliko dana liječenja je ujedno i zadnja faza hospitalizacije i tu dolazi do izražaja realnost postavljenog cilja liječenja, kapacitet za izvan bolničko funkcioniranje, stabilnost i zrelost donošenja odluka, suočavanje sa sobom. To je najproduktivnija faza većine ovisnika jer su stabilniji, bistriji i realniji, ali zbog istog stanja svjesniji svih poteškoća koje su bile i koje ih čekaju po izlasku s bolničkog liječenja. Značajna je uloga cijelog stručnog tima, svakog profila u okviru njegovih kompetencija pomoći ovisniku, ohrabriti ga  u prihvaćanju realiteta u kojem se nalazi. Motiviranje za redovite  kontrolne preglede, jačanje samokontrole, prihvaćanje obveza unutar obitelji, izbjegavanje ljudi, mjesta i situacija koje su opasne za njih samo su neke od preporuka prije odlaska s bolničkog liječenja.

Najveći broj ovisnika nakon detoksifikacijskog programa se otpušta i odlaze kući. Bilo bi poželjno da odlaze u pratnji članova obitelji i da obitelj dobije informacije o tijeku liječenja kao i osnovne upute o nastavku daljnjeg liječenja. Liječenje mogu nastaviti u Dnevnoj bolnici, bolnicama kroničnog tipa ili u rehabilitacijskim programima, komunama i Terapijskim zajednicama. Daljnji nastavak liječenja preporuča stručni tim, ali odluku donose ovisnici.