Pripremila: Danijela Nožinić, bacc.med.techn; Zavod za pulmologiju, alergologiju, endokrinologiju i dijabetes; Klinika za pedijatriju KBC Sestre milosrdnice

Šećerna bolest je jedna od najčešćih kroničnih bolesti u djece. Nažalost, broj oboljele djece svake godine sve više raste, a pogrešno ili nedovoljno liječenje može dovesti do smetnji u psihičkom i fizičkom razvoju djeteta.

Terapija šećerne bolesti tip 1 u djece i adolescenata je vrlo kompleksna zbog doživotnog trajanja bolesti, dinamičnosti metabolizma i psihičkog razvoja periodu odrastanja. Osnovni cilj terapije je postići dugoročnu dobru metaboličku kontrolu te izbjeći ili barem odgoditi kronične mikrovaskularne komplikacije. Najvažniji uvjet za dug i kvalitetan život oboljelih je upravo dugotrajna dobra metabolička kontrola bolesti i stoga je primjena svih terapijskih sredstava za metaboličku regulaciju u periodu djetinjstva i mladosti opravdana.

Inzulinska pumpa, nakon otkrića inzulina, najveće je dostignuće u terapiji šećerne bolesti tip 1. Prošla je transformaciju od komplicirane, ogromne aparature do visokosofisticiranog uređaja veličine mobitela. Njeno funkcioniranje je najsličnije fiziološkoj sekreciji inzulina i zbog toga broj korisnika u svijetu i kod nas vrlo brzo raste.

Prototip inzulinske pumpe konstruiran je davne 1963. godine. Kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća pumpa se koristila samo u bolnicama. Početkom osamdesetih kreće konvencionalna proizvodnja, no veličina i nezgrapnost pumpe, te 24-satno trajanje baterije ograničavaju široku uporabu. Početkom devedesetih javlja se nova generacija tehnološki usavršenih i veličinom primjerenih pumpi. Oponašanje fiziološkog obrasca lučenja inzulina temelji se na dva osnovna načina isporuke inzulina. Kontinuirana isporuka malih doza kratkodjelujućeg inzulina kroz 24 sata predstavlja bazalnu dozu kojom se pokrivaju potrebe za inzulinom između obroka i po noći. Bolus doza je količina inzulina koja se daje za obrok, a u slučaju hiperglikemije može se dati tzv. korekcijski bolus. Bolus doza se može dati u bilo koje doba dana i onoliko puta koliko je potrebno, što omogućuje fleksibilnost u planiranju dnevnih aktivnosti i obroka. Kod male djece i adolescenata je najteže postići dobru kontrolu bolesti i upravo zbog toga je terapija inzulinskom pumpom našla svoje mjesto u liječenju tih bolesnika.

Postoje brojna istraživanja na temu dijabetesa i inzulinske pumpe. Većina njih je uspjela dokazati kako primjena inzulinske pumpe u oboljelih od šećerne bolesti tip 1 doista osigurava bolju regulaciju glikemije (odnosno vrijednost HbA1c što bliže ciljnim vrijednostima), smanjuje učestalost teških hipoglikemija i na taj način se ostvaruje i bolja kvaliteta života.

I rezultati istraživanja provedenog na  Klinici za pedijatriju KBC Sestre milosrdnice pokazali su kako primjena inzulinske pumpe u djece i adolescenata zauzima značajno mjesto u liječenju šećerne bolesti. Usporedbom rezultata dobivenih od dvije skupine ispitanika (pacijenti sa i bez inzulinske pumpe, te prije i nakon uvođenja njezine primjene) vidljivo je kako uistinu postoji značajna razlika u vrijednostima HbA1C, glikemije i kako sve više raste zanimanje pacijenata za korištenjem pumpe. Također, dokazano je i poboljšanje ukupne kvalitete života – manja prisutnost boli, fleksibilnost obroka i veća sloboda u aktivnostima, manja potrošnja vremena na tretman bolesti i na kraju, veće zadovoljstvo novim načinom života. Od dobivenih rezultata važna je i rijeđa prisutnost infiltrata na mjestima aplikacije inzulina te manja pojavnost hipoglikemija. Djeca na inzulinskoj pumpi vrlo rijetko osjećaju obilježenost, neugodu ili dožive poseban tretman od strane društva. Od rijetkih nedostataka inzulinske pumpe koje ispitanici navode najčešće se spominju visoka cijena pumpe i potrošnog materijala, opasnost od kvara ili oštećenja aparata i brži razvoj ketoacidoze.

Iako je šećerna bolest kronični poremećaj kojem se još uvijek ne zna uzrok, zahvaljujući naprednim  tehnologijama i dostignućima u liječenju i dobroj samokontroli, poboljšava se kvaliteta života i odgađa rizik od razvoja kroničnih komplikacija. Ipak, i dalje najveći doprinos svemu tome daje dobar timski rad zdravstvenog osoblja, bolesnika i njegove obitelji, kao i njihova edukacija i motivacija.

Primarni zadatak cijelog zdravstvenog tima koji skrbi za dijete oboljelo od šećerne bolesti je edukacija i o njoj ovisi uspješnost liječenja, a najznačajniju ulogu ima medicinska sestra. Ona mora biti educirana, poznavati načela i metode edukacije. Njezin zadatak je procijeniti specifična znanja i provjeriti koliko je bolesnik razumio bolest i postupke liječenja. Stoga mora: aktivno slušati, pregovarati sa bolesnikom o postavljenim ciljevima, često ga nagovarati i s njim izmjenjivati informacije o bolesti na ispravan način. Edukacija započinje tijekom prve hospitalizacije, a nastavlja se trajno, prilagođena je dobi djeteta i mijenja se s odrastanjem. U proces edukacije i liječenja uključeni su i roditelji. Od bolesnika, odnosno njegovih roditelja, očekuje se aktivan pristup, svakodnevno praćenje samokontrole i donošenje odluka, što nije nimalo lako. Medicinska sestra treba poticati i osnaživati bolesnika i obitelj, pružiti podršku i stvoriti odnos temeljen na empatiji i povjerenju. Kako bolesnik i roditelji trebaju usvojiti puno novih znanja, sestra treba uvijek biti spremna na pružanje kvalitetnih, a opet nekompliciranih objašnjenja. Vrlo je važan holistički pristup. Svako dijete je osoba za sebe, posebno, jedinstveno i specifično i kao takvog ga sestra treba znati i moći tretirati. Od medicinske sestre se očekuje i profesionalan i korektan odnos pun razumijevanja za uplašene roditelje koji predstavljaju vrlo važnu kariku u liječenju djece sa šećernom bolesti. Dobro educiran roditelj je onaj koji ima jaku motivaciju i iznimno dobru komunikaciju s dijabetološkim timom, kako bi uz njihovu podršku i znanje premostio situacije koje se čine ne premostivima.

Iz svega navedenog moglo bi se zaključiti da inzulinske pumpe rješavaju problem terapije šećerne bolesti i da sve brige prestaju. No ipak ovaj oblik terapije zahtjeva puno truda i daje mogućnost gotovo besprijekorne regulacije šećerne bolesti i time omogućuje bolju kvalitetu života malih pacijenata. U tome im je neophodna pomoć i podrška medicinske sestre.