Opisi samoizgladnjivanja potječu još iz srednjeg vijeka, a prvi medicinski izvještaj pripisuje se dr. Mortonu. On je 1689. opisao ženu koja je samovoljno gladovala, tako da je izgledala „poput kostura prekrivenog kožom“. Dva stoljeća kasnije poremećaj je kao izdvojena bolest u današnjem smislu, opisan gotovo istodobno od Sir Williama Gulla iz Engleske i Charle Lesequa iz Francuske. Bolest su nazvali anoreksijom nervozom, izraz koji je zadržan do danas.

Anoreksija nervoza je poremećaj u hranjenju, karakteriziran gubitkom tjelesne težine, intenzivnim osjećajem straha od pretilosti, poremećaja u percepciji tjelesnog izgleda, sekundarnim endokrinološkim i metaboličkim promjenama kao i poremećajem tjelesnih funkcija. To je istovremeno bolest tijela i duha s korijenima u biološkim, psihološkim i socijalnim dimenzijama, a koje su često isprepleteni. Ustrajno gladovanje i postignuta niska tjelesna težina, smatraju se ispunjenjem a nikako nesrećom, odnosno rješavanjem problema a ne bolešću.

Anoreksija nervoza nije isključivo vezana za ženski spol, jer se 5 - 10 % slučajeva javlja u osoba muškog spola. Najčešće se javlja između 12. - 23. godine, a u 90% slučajeva pojavljuje se između 15. - 17. godine. U adolescenata prevalencija anoreksije nervoze iznosi 0,5%. Broj dijagnosticiranih slučajeva objektivno je manji nego je sama učestalost. Smatra se da je učestalost supkliničkih oblika u adolescenata 3-5 %. Epidemiološki podaci za razdoblje prije puberteta nisu poznati.

Rizici za razvoj anoreksije nervoze prisutni su osobito u mladih, inteligentnih adolescentica, iz privilegiranih sredina, premda se danas sve više opisuju slučajevi i u nižim društvenim slojevima, a također i u osoba s nižim kvocijentom inteligencije.

Bolest se sve češće javlja prije puberteta a i životna dob nakon menopauze ne isključuje pojavu anoreksije nervoze.