U Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu provodi se trijaža, pregled, postupci dijagnostike, stabilizacije i liječenja. U mirnodopsko vrijeme po dolasku na hitni bolnički prijem, pacijenti se razvrstavaju tj. raspoređuju u određenu kategoriju prema hitnosti stanja pacijenta.

Svrha sustava trijaže je omogućiti da je razina i kvaliteta njege koju se pruža zajednici proporcionalna objektivnim kliničkim kriterijima. U izvanrednim situacijama koje rezultiraju velikim brojem ozlijeđenih i stradalih osoba odjeli hitne medicine su pod pritiskom uslijed povećanog broja pacijenata te povećanja i složenosti same medicinske skrbi. Hitan bolnički prijem u izvanrednim situacijama treba pružiti najbolju moguću skrb što većem broju pacijenata.

Ključne riječi: hitni bolnički prijem, izvanredne situacije, trijaža

Uloga hitnog bolnickog prijema u izvanrednim situacijama

Za uvid u cijeli stručni rad možete kontaktirati autora na e – mail: maja.turkalj2@gmail.com.

Autor: Maja Turkalj, mag. med. techn., Centar za hitni prijem, KBC Sestre milosrdnice

Hana Cindrić, bacc. med. techn., Kristina Čokor, bacc. med. techn., Klinika za ženske bolesti i porodništvo, Zavod za neonatologiju, nedonoščad i intenzivno liječenje novorođenčadi, KBC Sestre milosrdnice

SAŽETAK

UVOD.  Porod je hipoksično iskustvo za novorođenče zbog prekida izmjene plinova preko posteljice tijekom normalnog truda. Reanimacija novorođenčadi najčešće se izvodi pri porodu kod novorođenčadi slabije vitalnosti te kod onih kojima je potrebna pomoć kako bi uspostavili disanje. Većina će zaplakati unutar 30 sekundi, a ostalima će biti potrebno pružiti pomoć.

CILJ. Komplicirana i produljena reanimacija zahtijeva izvrstan timski rad, vođu tima i efektivnu komunikaciju s naglaskom na ulogu medicinske sestre i tehničara tijekom reanimacije. Ovaj rad prati smjernice Europskog društva za reanimatologiju iz 2015. te njegove nadopune.

RAZRADA. U većini slučajeva reanimacija novorođenčeta podrazumijeva stabilizaciju disanja u procesu prelaska s placentarnog na plućno disanje. Najvažnija intervencija koju reanimacijski tim provodi je efektivno prodisati plućne alveole, a prema najnovijim smjernicama prodisavanje se provodi zrakom, a ne kisikom kako je to ranije bio slučaj. Često je dovoljno samo otvoriti dišni put smještanjem glave u neutralni položaj, u tom periodu procjenjuje se boja, tonus, disanje i puls novorođenčeta, a ukoliko nema povoljnih rezultata poduzimaju se napredne mjere. U rijetkim slučajevima dolazi do potrebe za masažom srca, gdje je omjer broja kompresija i ventilacije 3:1 , kao i za upotrebom lijekova koje je najučinkovitije primijeniti putem umbilikalnog venskog katetera. U cijelom postupku bitno je voditi računa o temperaturi novorođenčeta koja ostaje stabilna uslijed optimalnih mikroklimatskih uvjeta, jer u protivnom uslijed njihove termolabilnosti dolazi do stanja hipotermije, hipoksije i acidoze što sprječava proizvodnju surfaktanta, tvari koja oblaže unutarnju stranu alveola omogućavajući im normalno širenje pri disanju. 

ZAKLJUČAK. Važna je uloga medicinske sestre i tehničara u reanimaciji jer osim što moraju posjedovati sva potrebna znanja i vještine, moraju znati i kvalitetno i pravovremeno reagirati. O njihovim reakcijama uvelike ovisi uspješnost reanimacije.

Ključne riječi: surfaktant, hipoksija, termolabilnost, terminalna apneja, Neopuff, saturacija

*Cijeli stručni rad moguće je pronaći kod autora.

1. slika Figure 4.1. Diagrammatic representation of primary and terminal (secondary) apnoea following the onset of acute total hypoxia at time 0

2. tablica Table 5.1. Acceptable right arm oxygen saturations after birth

3. slika
Figure 7.1. Two-thumb (two hand) chest compression
Figure 7.2. Two- finger chest compression

Izvor fotografija: Wyllie J i sur. Newborn Life Support, ERC Guidelines 2015 Edition. European Resuscitation Council

U posljednja dva desetljeća u zdravstvenim ustanovama koristi se elektronički oblik pohrane podataka, kako napreduje informatički svijet tako se i bolnički informatički sustav iz godine u godinu prilagođava određenim zdravstvenim ustanovama, kao i njihovim specifičnostima. Dolaskom elektroničke pohrane podataka u zdravstvu došlo je do neke vrste revolucije u boljoj, bržoj i „sigurnijoj“ pohrani podataka.

Ulaskom računala u prijemne urede bolnica, ambulanti, odjela i operacijskih sala došlo je do bitnog pomaka u pohrani podataka. Podaci od pacijenata brže su nam dostupni, olakšavaju se dijagnostički postupci kao i vođenje arhive, smanjuje se papirologija. Naglim ulaskom informatike nismo sigurni koliko su podaci od pacijenata doista zaštićeni. Kolika je mogućnost zlouporabe podataka unutar samih zdravstvenih djelatnika ili pak vanjskog utjecaja kao tzv. hakiranja sustava od strane nekih interesnih skupina? 

(Slika 1. Izvor: http://www.datasavers.com.sg/confidentiality-policy/.)

Nameće se pitanje koliko su uopće zdravstveni djelatnici informirani o tome da trebaju čuvati informacije od pacijenata i naravno nikako ih ne zlorabiti, kao i jesu li svjesni koliku etičku odgovornost imaju? Postoji li uopće kontrola ili može li uopće postojati kontrola koja bi mogla takav protok informacija kontrolirati?

Ključne riječi: elektronički oblik, računala, zdravstveni djelatnici

UVOD

U zdravstvenom sustavu Republike Hrvatske medicinske sestre s oko 32.000 čine trećinu zdravstvenih radnika te su tako najveća profesionalna grupacija. Djelatnost medicinskih sestara u sustavu bolničke skrbi obuhvaća 24-satno zbrinjavanje bolesnika, brojne dijagnostičke i terapijske postupke, te neprekidno praćenje stanja bolesnika kao i pravodobno izvješćivanje liječnika o bilo kakvim promjenama ili zbivanjima s bolesnikom. Njihova briga o skrbi za bolesnika bitno utječe na uspješnost i kvalitetu zdravstvene usluge. Budući da su medicinske sestre 24 sata u kontaktu s bolesnikom, te kroz bolnički informatički sustav imaju uvid u informacije o bolesniku, postavlja se pitanje koliko su one same informirane o važnosti tajnosti podataka.

Sukladno st. 3. iste odredbe, medicinska sestra je kao profesionalnu tajnu dužna čuvati sve podatke o zdravstvenom stanju pacijenta (1). Medicinska sestra od prvog kontakta s bolesnikom pa sve do odlaska bolesnika iz bolnice dužna je čuvati informacije o bolesniku, kao i ne ulaženja u medicinsku dokumentaciju bolesnika nakon odlaska iz bolnice radi uzimanja informacija zbog zlouporabe.

Informacije o pacijentima medicinska sestra mora smatrati povjerljivima i koristiti ih samo u predviđene svrhe. Medicinska sestra mora paziti da ne dođe do kršenja povjerljivosti tako da uvijek zaštiti informacije od njihovog neprimjerenog pokazivanja. Medicinska sestra može profesionalnu tajnu otkriti samo u slučajevima određenim zakonom ili uz odobrenje pacijenta (2).

Dolaskom bolesnika kod liječnika, neovisno da li je došao kod liječnika opće/obiteljske medicine ili kod liječnika u bolnicu dužni smo čuvati profesionalnu tajnu svakog bolesnika.

Sve dok smo zdravi, ne razmišljamo o tome što je zdravlje, niti što je bolest. Tek kad obolimo, shvaćamo i što nam je (bilo) zdravlje, i što je bolest. Tada nam ništa drugo nije važno nego izliječiti bolest, odnosno vratiti zdravlje. Radi toga postoji sustav javnog zdravstva. On vrijedi u onoj mjeri koliko osigurava optimalne uvjete rada liječnika i drugih zdravstvenih radnika te koliko cijeni i poštuje prava i dostojanstvo pacijenta (3). Sve dok ne uđemo u cipele pacijenta i ne nađemo se u istim problemima ne možemo u potpunosti razumjeti svijet bolesnika, ali uveliko možemo utjecati na čuvanje profesionalne tajne bolesnika. Svakodnevnim korištenjem računala u zdravstvenim ustanovama podatke o bolesnicima činimo ranjivim odnosno onoliko ranjivim koliko nam naš etički kodeks to dozvoljava. Važno je posvijestiti svim zdravstvenim djelatnicma kolika je odgovornost nad informacijama o bolesnicima. Kolika je zainteresiranost pojedinih osoba o određenom bolesniku pogotovo ako se radi o nekoj poznatoj osobi, ili pak dovoljno da se radi o nekom susjedu koji poznaje zdravstvenog djelatnika te ga traži informacije jer on misli kako može saznati informacije o nekome. Mora se spomenuti i davanje infomacije na telefonski poziv, što može isto tako biti opasno pogotovo zato jer se ne vidi sugovornik, te nikako ne može dokazati da je član obitelji. Zatim davanje informacija o pojedinom bolesniku između medicinskih sestara, a nisu u direktnom kontaktu s bolesnikom u smislu pružanja zdravstvene skrbi. Veliki napredak i prednosti koje donosi uporaba računala i elektronska obrada podataka u skrbi za bolesnika nikako ne smije biti izostavljena profesionalna tajna. Potrebna je promjena u svijesti zdravstvenih djelatnika o čuvanju profesionalne tajne i zlouporabe iste zbog svoje nepažnje ili vlastite koristi.

Tajnu čine istiniti i nepoznati podaci iz života neke osobe, a otkrivanje tajne označuje iznošenje nekih činjenica čije otkrivanje javnosti donosi štetu osobi, vlasniku otkrivenih činjenica. Liječnička je tajna zaštićena strukovnim zakonima (ZL i dr.) KZ-om i ZOO-om. Čuvanje tajne ne odnosi se samo na liječnike već i na ostale zdravstvene djelatnike, administrativno osoblje u zdravstvenim ustanovama, a isto tako i na studente i polaznike drugih zdravstvenih ustanova (ZZZ, čl. 122) (4). Stupanjem bolesnika u zdravstvene ustanove stupa i čuvanje informacija o bolesniku od strane zdravstvenih djelatnika. U interesu svih zdravstvenih djelatnika je zadobivanje povjerenja od strane bolesnika prema osoblju radi bolje i učinkovitije suradnje, što doprinosi boljem ishodu liječenja. Nemedicinsko osoblje također je dužno čuvati informacije o bolesniku, kao i o njegovim podacima o socijalnom osiguranju i ostalim osobnim podacima. Čuvanjem profesionalne tajne i nemanipuliranjem podacima o bolesniku ne ugrožava se pravo bolesnika na tajnost, sigurnost i povjerljivost.

(Slika 2. Izvor: http://careers.bmj.com/careers/advice/view-article.html?id=943.)

ZAKLJUČAK

Potrebno je poraditi na svijesti zdravstvenih djelatnika i ostalih djelatnika koji imaju pristup bolesnikovim podacima na važnost čuvanja profesionalne tajne kao i informacija o bolesniku. To se može postići da se o tome više priča, osmisle radionice te pokažu primjeri iz prakse, oni pozitivni kao i oni negativni. Trebaju se poduzeti sve mjere da se osigura tajnost, sigurnost i povjerljivost podataka o bolesnicima. Davanje na uvid ili prenošenje povjerljivih medicinskih podataka potrebno je zaštititi i nikako olako shvatiti već je potrebno suprostaviti se svakom pokušaju ozakonjenja elektroničke obrade podataka koja bi mogla naštetiti ili ugroziti bolesnika. Prije unosa bolesnikovih podataka u računalo mora se osigurati učinkovita zaštita protiv njihove neovlaštene uporabe i obznanjivanja. Potrebno je učiniti sve što nam je u moći da se bilo kakva informacija o bolesniku ne otkrije i na taj način ugrozi pravo bolesnika na tajnost.

LITERATURA

1. Bošković Z. Medicina i pravo, Pergamena Zagreb, 2007.
2. Etički kodeks mediscinskih sestara, Hrvatska komora medicinskih sestara Zagreb, 2005.
3. Štifanić M. Pritužbe pacijenata: Kako do pravde? HPPP Rijeka, 2011.
4. Zečević D., Škavić J Kaznenopravna i građanskopravna odgovornost liječnika- teorija i praksa, Medicinska naklada Zagreb,2012.
5. Zurak N. Medicinska etika, Merkur A.B.D. Zagreb, 2007.
6. Babić T., Roksandić S. Osnove zdravstvenog prava, Tipex Zagreb, 2006.

Pripremile: Dragana Barukčić, mag. med. techn. i Margareta Bajsić Beljak, bacc. med. techn.