Zbog ogromne udaljenosti, nismo bili svjesni ozbiljnosti situacije. To se događalo nekom drugom. Nismo ni pomišljali da ćemo se i sami ubrzo naći u raljama opasnog virusa. Tješili smo se da ovo nije prvi slučaj globalne epidemije i živjeli u nadi da će nas sve to nekako zaobići, a onda se 28. veljače 2020. godine virus pojavio u „našem dvorištu“. Svi dopisi koje smo čitali tjedno postali su dio svakodnevice. Zvono za uzbunu zvonilo je sve glasnije. Moramo ovo, moramo ono. Kako ćemo? Moždani kotačići okretali su se sve brže. Soba za izolaciju bila je spremna, a nova pravila naučena. Oblačimo se na jedan način, a svlačimo na sasvim drukčiji. Ruke peremo češće, a oči i lice ne dotičemo. Dezinfekciju obavljamo češće nego ikad. Puno je pitanja, a malo odgovora. Podizanje šatora Hrvatske vojske ispred OHBP-a za nas je bio novi udarac realnosti. Zatvaraju se svi ulazi u bolnicu, zgrada plućnog odjela postaje centar za COVID-pozitivne pacijente. Strah i nervoza polako su se uvukli u svaki kutak bolnice. Svaki je dan ispunjen brojnim novostima, pitanjima i traženjem rješenja. U susjedstvu se situacija opasno zahuktala. Dopisi nisu više besmisleni. Počinjemo shvaćati ozbiljnost situacije.

Svakodnevni život i rad u bolnici, ali i u našim domovima, okrenuo se za 360 °. Učimo ispočetka. Polako, ali sigurno novonastalu situaciju prihvaćamo kao svoju budućnost i spremni smo s njom uspostaviti normalan suživot. Karantena je ispraznila i naše ulice. Čekaonica u Poliklinici uvijek je bila puna poput košnice, ali sada su u njoj zavladali muk i praznina. Pokoji hitan pacijent razbija mir na koji nismo navikli. Prihvatili smo novu rutinu, sa strahom smo naučili živjeti i raditi, a onda se iznenada pojavio još jedan problem – potres koji nas je prisilio na ponovnu reorganizaciju rada. Kako vrijeme prolazi, prazne ambulante i čekaonice izgledaju sve tužnije. Sjetno se prisjećamo punih hodnika i užurbanog rada na šalterima. Voljeli bismo sve to dobiti natrag, čim prije.

Dragica Severinac, bacc. med. techn.