U osobnoj bilješci 07. veljače 1837. godine napisala je: „Bog mi je progovorio i pozvao me da mu služim“. Od tada je bila uvjerena da je njezin život predodređen za nešto uistinu potrebno. Posjećivala je bolesne ljude u njihovim kućama. Putovala je Europom obilazeći bolnice. U tadašnjim bolnicama bio je visok postotak umrlih, bile su prljave, tamne i ruševne. Često je nailazila na dvoje ljudi u jednom krevetu. U jednom zapisu je naglasila: „Prvi neophodan uvjet bolnice je da bolesnicima ne nanosi štetu.“ Medicinske sestre u to vrijeme su bile sve samo ne sestre milosrdnice. Bile su na lošem glasu zbog alkohola i nebrige.
1853. godine postala je nadstojnica londonskog Zavoda za njegu bolesnih gospođa potresenih posebnom životnom situacijom. Tu je provela brojne reforme; uvela je na svaki kat toplu vodu, hrana se dopremala dizalima, postavljena su zvona.

Bila je u Krimskom ratu (1953. – 56.) gdje je u britanskom ekspedicijskom korpusu organizirala prvu ekipu za njegu ranjenih i bolesnih. Tamo je vladao kaos i bijeda. Ranjenici su se nizali na kojih tridesetak centimetara razmaka. Sve je bilo leglo zaraznih bolesti. Ubrzo su se pokazale blagotvorne posljedice njezina rada: smrtnost u poljskim bolnicama svedena je sa 40% na 2%, poboljšani su higijenski uvjeti, uklonjeni izvori sepse, crijevnih zaraza i pjegavca. To je bila prva važna afirmacija njege ranjenika u ratnim uvjetima. Za vrijeme rata se je razboljela tako da je i sama bila na rubu smrti. Međutim i dalje je ustrajala u svom naumu. Jedan vojnik je napisao: „Kakvu li je utjehu predstavljao tek sam njezin prolazak među njima. S nekim bi porazgovarala, drugom bi klimnula glavom ili bi se nasmijala – ali to nije mogla učiniti svakome. Ležalo nas je tamo na stotine; ljubili bismo njezinu sjenu i lijegali na jastuke ponovno zadovoljni.“  Stoga je dobila naziv The Lady with the Lamp. U praksi se iskazala vrijednost njezinih novih shvaćanja  u organizaciji njege bolesnika i ranjenika, kao i u uređenju bolničke i sanitetske službe. Do Krimskog rata, u engleskoj vojsci su za njegu ranjenih i bolesnih vojnika brinuli samo muškarci vojnici. Upravo, Krimski rat je Florence razotkrio obilje problema koje je trebalo riješiti.  Znala je da medicinske sestre moraju biti pripremljene za rad.

Poslije rata je osjećala krivnju za mnoge umrle te se povukla iz javnog života i nastavila raditi na poboljšanju uvjeta. Imala je na raspolaganju poseban fond (Nightingale Found). Zahvaljujući fondu osnovala je 1860. godine prvu školu za medicinske sestre kod bolnice St. Thomas u Londonu. Zalagala se da se veća pozornost usmjeri na prevenciju, a ne na liječenje bolesti. Unatoč lošem zdravlju neumorno je radila sve do svoje smrti 13. kolovoza 1910. godine. Objavila je preko 200 izvještaja i članaka o različitim pitanjima, uključujući higijenu, ustrojstvo bolnica, primaljstvo i zdravstvenu skrb za siromašne.

ZAKLJUČAK
Florence Nightingale je utjelovila mnoge od važnih ideja koje su presudne za današnje sestrinstvo – vrijednost, viziju i glas. Uvidjela je da je osjetljivost za bolesnikove potrebe ključna za njihov oporavak. Za svoga života imala je prilike vidjeti nevjerojatne promjene u medicini – kloroform, eter, Listerov rad s antisepticima, Pasterova otkrića s mikrobima, preobrazbe bolnica. Njezin život i djelo predstavlja most između dva stoljeća. Danas u Londonu stoji muzej u kojem se slavi njezin život i rad. Florence Nigtingale predstavlja uzor mnogim medicinskim sestrama diljem svijeta. Njezin utjecaj na sestrinstvo prisutan je i danas.

SLIKE IZ FLORENCE NIGHTINGALE MUSEUM – LONDON